Usporedba Ducati Panigale V2 i Yamaha R9

Segment sportskih motocikala srednje zapremine nikad nije bio aktivniji, a dva modela koja su nedavno izazvala najviše interesa su Ducati Panigale V2 i nova Yamaha R9. Na papiru, predstavljaju vrlo slične koncepte: sportski motocikli koji nastoje pružiti performanse dostojne trkaće staze bez odustajanja od minimalne udobnosti za svakodnevnu upotrebu. Međutim, kada se sjedne na njih i počnu se nakupljati kilometri, razlike među njima postaju očitije nego što se na prvi pogled čini.

Ducati je zamislio Panigale V2 kao čistu supersport mašinu, nasljednicu bogate tradicije natjecanja. Njezin dizajn, tehnička konfiguracija i karakter fokusirani su na pružanje sportskih osjećaja u svakom trenutku, ali bez da bude toliko ekstremna ili radikalna kao Panigale V4. L-twin motor je srce ovog motocikla, s kompaktnim dizajnom koji omogućuje izuzetno lagan monocoque okvir. S druge strane, Yamaha je željela popuniti prazninu na tržištu koja je nastala nestankom R6. R9 se pozicionira kao logičnija alternativa za one koji traže sportaša koji se također može iskoristiti na cesti. Njezin trocilindrični motor je poznat i pouzdan, direktno naslijeđen iz MT-09, ali prilagođen radikalnijem pristupu bez gubitka svestranosti.

Prva velika razlika između njih je u pristupu motoru. Ducati se oslanja na V2 koji smo već upoznali u prethodnom Panigale V2, iako je ovaj put dobio blage modifikacije kako bi se prilagodio novim Euro 5+ propisima. Unatoč tim ograničenjima, motor zadržava svoj karakter i nastavlja nuditi značajne performanse. Ipak, iznenađuje mala zadržavanje koje nudi kočenje motorom čak i u maksimalnoj konfiguraciji, što može utjecati na ulazak u zavoj ako se ne upravlja dobro promjenom brzina. Yamaha, pak, koristi trocilindrični motor iz MT-09, pogonski sklop koji se ističe svojom glatkoćom i punim odazivom već od niskih okretaja. Do 6.000 okr/min, motor R9 nudi veći potisak od Panigale V2, iako se od tog trenutka razlike smanjuju i oba motora pokazuju određeni nedostatak krajnje snage, što je posljedica ograničenja nametnutih Euro 5+ standardima.

Gdje se jasno razlikuju je u odazivu na gas. Trocilindrični motor Yamahe reagira trenutno i pruža osjećaj izravne povezanosti sa stražnjim kotačem. To ne samo da poboljšava kontrolu pri dodavanju gasa, već također olakšava doziranje u situacijama gdje prianjanje nije optimalno. V2 motor Ducatija, iako progresivan i učinkovit, treba mali trenutak prije nego što isporuči sav svoj okretni moment, što vozača prisiljava da se nešto ranije pripremi u upravljanju gasom.

U segmentu elektronike, i Ducati i Yamaha su napravili značajne korake kako bi ponudili kompletan paket u skladu s očekivanjima modernih sportskih motocikala. Oba modela uključuju napredne vozačke asistencije, kao što su kontrola trakcije, kontrola protiv podizanja prednjeg kotača, modovi vožnje te ABS u zavojima. Sve ovo funkcionira glatko i bez prevelikog uplitanja u vožnju, posebno jer nijedan od dva motora nije pretjerano snažan da bi zahtijevao stalnu intervenciju elektronskih sustava.

Ipak, Yamaha je uspjela napraviti korak naprijed u smislu upotrebljivosti i dostupnih opcija serijski. R9 dolazi s integriranim sustavom mjerenja vremena koji radi s pratećom aplikacijom bez dodatnih troškova. Kroz nju je moguće analizirati detaljne grafikone vremena po krugu, idealno za one koji ozbiljno pristupaju danima na stazi. Ducati nudi nešto slično, ali samo uz dodatnu kupnju GPS modula, što predstavlja dodatni trošak. Štoviše, u svakodnevnoj upotrebi, Yamaha nudi integrirane navigacijske funkcije na svom TFT ekranu, detalj koji je čini svestranijom motociklom za one koji ne žele samo voziti po stazi.

Što se tiče quickshiftera, razlike su također očite. Oba motocikla nude dvosmjerne sustave, koji omogućuju promjenu brzina bez potrebe za korištenjem kvačila. No, način na koji svaka marka implementira sustav je drugačiji. Kod Ducatija, senzor položaja koji kontrolira promjenu nema prednaprezanje, što u određenim situacijama može uzrokovati da promjena brzine nije toliko precizna koliko bi trebala biti. To rezultira nešto dužim prekidima nego što je poželjno, pa čak i dvostrukim rezovima kada se traži maksimalna brzina u sportskoj vožnji. Kod Yamahe, sustav se doima profinjenijim i omogućuje brze i čiste promjene brzina, nešto što se posebno cijeni na stazi.

Šasija oba motocikla jasno odražava pristup koji je svaka marka željela dati svojim sportskim modelima. Ducati zadržava koncept monocoque šasije, gdje je motor strukturni dio sklopa i težina same šasije smanjena je na samo četiri kilograma. Ovo rješenje omogućuje izuzetno kompaktan i lagan motocikl, što se odražava u velikoj agilnosti u zavojima. Yamaha, s druge strane, slijedi tradicionalniju filozofiju, s kompletnom šasijom u kojoj motor visi s okvira. To rezultira povećanjem težine, čime ukupna težina šasije iznosi oko 9,7 kilograma. Unatoč tome, to je najlakša šasija koju je Yamaha do sada proizvela za sportski motocikl ovog tipa.

U praksi, razlika u težini između oba motocikla, ovisno o verziji Panigalea (standardna ili S), iznosi oko sedam kilograma. Ova razlika se osjeti posebno u brzim promjenama smjera i ukupnom ponašanju pri velikim brzinama. Ducati je uži i osjeća se lakšim, dok Yamaha, zbog širine svog trocilindričnog motora i dizajna okvira, prenosi osjećaj većeg volumena i težine.

Na aerodinamičkoj razini, razlike između dva modela također su značajne. Ducati Panigale V2, sa svojim oštrim i uskim dizajnom, nudi prilično ograničenu zaštitu od vjetra. Prednji oklop je manji, kako u širini tako i visini, što znači da je vozač više izložen, posebno pri velikim brzinama ili na stazi. Čak i kada se zauzme vrlo trkaća pozicija, priljubljen uz spremnik goriva i što je više skupljen, lako je primijetiti turbulencije koje utječu na stabilnost i povećavaju umor tijekom dugih vožnji. Yamaha je, s druge strane, odabrala obuhvatniji oklop na R9, što pruža bolju zaštitu od vjetra i omogućuje vozaču da održi opušteniju poziciju bez tolikog aerodinamičkog udara. To čini Yamahu udobnijom opcijom ako namjeravate provoditi puno vremena vozeći brzo, bilo na cesti ili na stazi.

Dinamičko ponašanje oba motocikla je još jedan od aspekata koji ih jasno razlikuje. Ducati, zahvaljujući svojoj laganoj šasiji i kompaktnoj konstrukciji, ističe se izvanrednom agilnošću u brzim zavojima. Omogućuje brze promjene smjera bez ikakvog napora i posebno je učinkovit kada se tempo povećava i kada se nastoji iskoristiti svaki centimetar staze. Yamaha, iako također agilna, prenosi nešto teži osjećaj u tim brzim promjenama smjera pri velikim brzinama. To je velikim dijelom posljedica giroskopskih sila koje proizvodi njezin trocilindrični motor, širi od V2 motora u Ducatiju. Ta razlika u ponašanju posebno se osjeti kada se nizu brzi zavoji, gdje se Panigale osjeća živahnije i spremnije slijediti idealnu putanju bez otpora.

Ipak, ta dodatna stabilnost koju nudi Yamaha ima i pozitivnu stranu. U brzim i dugim zavojima ili na dionicama gdje je motocikl jako poduprt, osjećaj stabilnosti je značajan. R9 prenosi sigurnost i čvrstoću u tim situacijama, što pomaže u održavanju konstantne brze vožnje. Međutim, kada se prednji kraj počne olakšavati, kao što se događa pri agresivnom otvaranju gasa na izlazu iz sporih zavoja, mogu se pojaviti male vibracije u upravljaču. Dobar amortizer upravljača može ublažiti te reakcije i održati kontrolu bez većih problema.

Ergonomija oba motocikla osmišljena je kako bi ponudila kompromis između sportskosti i određene udobnosti. Više nismo suočeni s radikalnim sportskim motociklima od prije nekoliko godina, gdje je položaj za vožnju bio izuzetno forsiran. I na Ducatiju i na Yamahi, upravljač je relativno blizu sjedalu i ne prisiljava na to da se toliko težine prenosi na zapešća. Može se održati prilično udobna pozicija čak i nakon nekoliko sati vožnje. Međutim, postoji jedna zajednička točka koja može biti neugodna u određenim situacijama: prostor između koljena i laktova nešto je smanjen na oba motocikla kada se zauzme vrlo agresivna pozicija na stazi. To može dovesti do toga da, kada se vozač jako nagne naprijed, lakat dotakne koljeno i ograniči slobodu kretanja vozača. Rješenje za to bilo bi pomicanje ili nagibanje oslonaca za noge, nešto što je uobičajeno u pripremama za stazu, no u serijskoj konfiguraciji to može iznenaditi one koji traže isključivo sportski pristup.

Ako se usredotočimo na segment kočenja, i Ducati Panigale V2 i Yamaha R9 nude sustave vrlo visokog nivoa, sposobne da bez problema odgovore na zahtjeve sportske vožnje, bilo na cesti ili stazi. Oba motocikla imaju snažne kočne čeljusti, s dobrim zahvatom i otpornošću na umor, te uključuju sustave ABS-a u zavojima. Ovo omogućuje vrlo agresivno kočenje čak i kada je motocikl nagnut, bez straha od gubitka prednjeg kotača u kasnom kočenju.

Važan detalj je da se kod oba modela može putem elektroničkog sustava isključiti funkcija kontrole podizanja stražnjeg kotača. Ovo je ključno za one koji žele maksimalno iskoristiti kočenje na stazi, jer sprječava da stražnji ABS previše rano intervenira i prisili na nepotrebno produljenje kočenja. To je jednostavna, ali temeljna prilagodba za postizanje najbolje moguće deceleracije bez žrtvovanja preciznosti ni vremena po krugu.

Što se tiče ovjesa, razlike su nešto izraženije. Ducati je opremio Panigale V2 kompletnim setom Öhlins ovjesa, kako na prednjoj vilici, tako i na stražnjem amortizeru. Ovaj izbor već unaprijed sugerira orijentaciju više usmjerenu na performanse na stazi. Öhlins ovjesi se ističu svojom sposobnošću apsorpcije i širokim rasponom prilagodbi, ali prije svega po vrlo preciznom odzivu kada se vozi na limitu. Omogućuju vrlo kasno kočenje bez gubitka stabilnosti motocikla pri ulasku u zavoj i olakšavaju rano ubrzanje na izlazu, uvijek održavajući čvrst kontakt s asfaltom.

Yamaha R9, s druge strane, opremljena je KYB komponentama, i sprijeda i straga. Iako ove suspenzije zadovoljavaju u sportskoj vožnji, pa čak i na stazi, nemaju isti nivo osjetljivosti niti mogućnosti prilagodbe kao Öhlins suspenzije na Ducatiju. Dobro se ponašaju do srednjeg-višeg ritma, ali kada se forsira do maksimuma, moguće je primijetiti da im nedostaje malo dodatne čvrstoće i kontrole. Za većinu korisnika koji žele uživati u sportskom motociklu koji je također prikladan za cestu, KYB set je više nego dovoljan. No, za one koji žele intenzivno voziti na stazi, vjerojatno će ulaganje u sustav ovjesa više klase biti jedna od prvih modifikacija koje će razmotriti na Yamahi.

Kada stavimo u perspektivu sve što oba motocikla nude, očito je da svaki ima svoje vlastite snage. Ducati Panigale V2 predstavlja se kao čisti sportski motocikl, nasljednik tradicije talijanske marke u svijetu natjecanja. Lagana je, agilna, precizna u zavoju, a njezina estetika je neosporna. Također, njezin V2 motor i dalje ima onaj poseban karakter koji mnogi entuzijasti traže. Međutim, ima nekoliko točaka koje zahtijevaju prilagodbu, poput slabog kočenja motorom čak i u maksimalnoj konfiguraciji, što zahtijeva vožnju u pravom stupnju prijenosa za učinkovit ulazak u zavoj.

S druge strane, Yamaha R9 je svestraniji motocikl. Ne samo da je izvrsna pratiteljica na stazi, već je i udobna i praktična za svakodnevnu upotrebu. Njezina kupovna cijena je osjetno niža od Ducati, a novac koji se uštedi može se uložiti u poboljšanje ovjesa ili komponenti ako se želi maksimalno iskoristiti njezin potencijal na stazi. Trocilindrični motor nudi vrlo dobru kombinaciju glatkoće i okretnog momenta pri niskim okretajima, bez odricanja od dobrog istezanja, iako ograničenog u visokim zonama zbog trenutnih normi o emisijama.

U smislu općeg ponašanja, i Ducati Panigale V2 i Yamaha R9 nude vrlo visok nivo performansi, a ako se usredotočimo isključivo na vremena po krugu, razlike su minimalne. S nekoliko specifičnih modifikacija u svakom slučaju, moguće je da oba motocikla postignu vrlo slična vremena na istoj stazi. Ducati, sa svojim ultralaganim monocoque okvirom i uskom konfiguracijom, omogućuje vrlo brz prolazak kroz zavoje i izvrsnu sposobnost skretanja, posebno kada vozač odabire agresivniji stil vožnje, režući putanje i tražeći snažne ubrzanja od samog vrha zavoja. Yamaha, iako malo manje reaktivna u brzim promjenama smjera, nudi izvanrednu ravnotežu i izvanrednu stabilnost na brzim dionicama i u zavojima s dugim radijusom.

Gdje se Yamaha jasno izdvaja je cijena. R9 košta znatno manje od Panigale V2, što je čini pristupačnijom opcijom za one koji traže moderan sportski motocikl bez potrebe za velikim početnim ulaganjem. Osim toga, novac ušteđen odabirom Yamahe može se reinvestirati u poboljšanje komponenti, poput kvalitetnijeg sustava ovjesa ili kompletnog ispuha koji omogućuje motoru da oslobodi sav svoj potencijal, nešto što je zbog serijskih ograničenja donekle ograničeno. Ovo je važna prednost, posebno za one koji planiraju intenzivno koristiti motocikl na stazi.

Ducati, s druge strane, predstavlja koncept sportskog motocikla vrlo vjeran filozofiji marke. Iako nije toliko ekstremna kao Panigale V4, i dalje nudi iskustvo čisto sportske vožnje. Njezin dizajn je kompaktan, motor ima karakter, a agilnost koju osigurava njezina mala težina je značajna. Ipak, to je motocikl koji zahtijeva od vozača. Slaba retencija motora zahtijeva dobro upravljanje promjenom brzina kako bi ulazak u zavoj bio učinkovit, a manja aerodinamička zaštita može se osjetiti tijekom dugih vožnji ili pri velikim brzinama. No, tko traži iskustvo blisko trkaćem motociklu, bez sumnje će u Panigale V2 naći vrlo zanimljivu opciju.

U svakodnevnoj upotrebi, Yamaha nudi svestranost koju Ducati ne doseže. Položaj za vožnju je udoban bez odricanja od sportskog karaktera, TFT zaslon je kompletan i lako čitljiv, a mogućnost korištenja integriranih navigacijskih funkcija čini je mnogo praktičnijom za svakodnevne vožnje. Ducati je zahtjevniji i zahtijeva veću razinu predanosti ako se želi iskoristiti sav njegov potencijal, kako na cesti, tako i na stazi.

Zaključno, nema jasnog pobjednika u ovoj usporedbi. Oba motocikla predstavljaju najbolje iz dva različita pristupa unutar segmenta sportskih motocikala srednje zapremine. Yamaha R9 je logičan izbor za one koji traže ravnotežu između performansi, svestranosti i cijene. Ducati Panigale V2, s druge strane, je idealan izbor za one koji daju prednost sportskoj čistoći i žele osjetiti u svakom zavoju natjecateljski DNK talijanske marke. Na kraju, najbolji izbor ovisit će o vrsti iskustva koje tražite na motociklu i o načinu na koji ga planirate koristiti.