Usporedba Ducati Panigale V2 i Yamaha R9

Segment sportskih motocikala srednje zapremine nikad nije bio živahniji, a dva modela koja su nedavno izazvala najveće zanimanje su Ducati Panigale V2 i nova Yamaha R9. Na papiru, predstavljaju vrlo slične koncepte: sportski motocikli dizajnirani da pruže performanse dostojne staze, bez odricanja od minimalne udobnosti za svakodnevnu vožnju. No, kada sjednete na njih i počnete nizati kilometre, razlike između njih su očitije nego što to na prvi pogled izgleda.

Ducati je zamislio Panigale V2 kao čist supersport, nasljednik tradicije snažno ukorijenjene u natjecateljskim krugovima. Njegov dizajn, tehnička konfiguracija i karakter usmjereni su na pružanje sportskih senzacija u svakom trenutku, ali bez ekstremnosti ili radikalnosti modela Panigale V4. L-twin motor je srž ovog motocikla, s kompaktnim dizajnom koji omogućava izuzetno lagan monokok okvir. S druge strane, Yamaha je željela popuniti prazninu na tržištu koja je ostala nakon nestanka R6. R9 se pozicionira kao logičnija alternativa za one koji traže sportaša koji je također iskoristiv na cesti. Njegov trocilindrični motor poznat je i pouzdan, direktno naslijeđen od MT-09, ali prilagođen za radikalniji pristup bez gubitka svestranosti.

Prva velika razlika između njih leži u konceptu motora. Ducati se oslanja na V2 kojeg već poznajemo iz prethodnog Panigale V2, iako je ovaj put dobio manje modifikacije kako bi se prilagodio novim Euro 5+ normama. Unatoč tim ograničenjima, motor zadržava svoj karakter i nastavlja pružati zapažene performanse. Ipak, iznenađuje mala retencija koju nudi motorna kočnica čak i u maksimalnoj konfiguraciji, što može utjecati prilikom ulaska u zavoj ako promjena brzina nije dobro kontrolirana. Yamaha, s druge strane, koristi trocilindrični motor iz MT-09, pogonski sklop koji se ističe svojom glatkoćom i punim odazivom već od niskih okretaja. Do 6.000 okr/min, motor R9 nudi veći potisak od Panigale V2, iako se odatle razlike smanjuju i oba motora pokazuju određeni nedostatak završne snage, što je rezultat ograničenja nametnutih Euro 5+ normama.

Gdje se jasno ističe razlika je u odazivu gasa. Trocilindrični motor Yamahe reagira trenutno i stvara osjećaj izravne veze sa stražnjim kotačem. To ne samo da poboljšava kontrolu pri otvaranju gasa, već također olakšava doziranje u situacijama gdje prianjanje nije optimalno. V2 Ducatija, iako progresivan i učinkovit, zahtijeva mali trenutak prije nego što isporuči sav svoj okretni moment, što prisiljava vozača da se nešto više unaprijed pripremi u upravljanju gasom.

U odjeljku elektronike, i Ducati i Yamaha napravili su značajne korake kako bi ponudili cjeloviti paket u skladu s očekivanjima modernog sportskog motocikla. Oba modela uključuju napredne sustave pomoći vozaču, kao što su kontrola trakcije, kontrola protiv podizanja na stražnji kotač, načini vožnje ili ABS u zavojima. Sve to funkcionira glatko i bez pretjeranog ometanja vožnje, pogotovo jer niti jedan od motora nije pretjerano snažan da bi zahtijevao stalnu intervenciju elektroničkih sustava.

Međutim, Yamaha je uspjela napraviti korak naprijed u smislu upotrebljivosti i opcija dostupnih serijski. R9 ima integrirani sustav mjerenja vremena koji radi s pratećom aplikacijom bez dodatnih troškova. Kroz nju je moguće analizirati detaljne grafikone vremena po krugu, što je idealno za one koji ozbiljno shvaćaju dane na stazi. Ducati također nudi nešto slično, ali samo ako se kupi dodatni GPS modul, što predstavlja dodatni trošak. Osim toga, Yamaha u svakodnevnoj vožnji nudi integrirane navigacijske funkcije na svom TFT zaslonu, što je čini svestranijim motociklom za one koji ne žele samo voziti po stazi.

Što se tiče quickshiftera, razlike su također očite. Oba motocikla nude dvosmjerne sustave, koji omogućuju mijenjanje brzina bez potrebe za upotrebom kvačila. No, način na koji svaka marka to implementira je različit. Kod Ducatija, senzor položaja koji kontrolira promjenu brzina nema prednaprezanje, što u određenim situacijama može uzrokovati da promjena brzina nije tako precizna kako bi trebala biti. To rezultira nešto dužim prekidima od poželjnih ili čak dvostrukim prekidima kada se traži maksimalna brzina u sportskoj vožnji. Kod Yamahe, sustav je finije podešen i omogućava brze i čiste promjene brzina, što je posebno korisno na stazi.

Šasija oba motocikla jasno odražava pristup koji je svaka marka željela dati svojim sportskim modelima. Ducati zadržava koncept monokok šasije, gdje je motor strukturalni dio sklopa, a težina same šasije smanjena je na samo četiri kilograma. Ovo rješenje omogućuje izuzetno kompaktan i lagan motocikl, što se pretvara u veliku agilnost u zavojima. Yamaha, s druge strane, slijedi tradicionalniju filozofiju s potpunom šasijom u kojoj motor visi s okvira. To rezultira povećanjem težine, s ukupnom težinom šasije od oko 9,7 kilograma. Unatoč tome, to je najlakša šasija koju je Yamaha dosad proizvela za sportski motocikl ovih karakteristika.

U praksi, razlika u težini između oba motocikla, ovisno o verziji Panigalea (standardna ili S), iznosi oko sedam kilograma. Ova razlika se osjeti, posebno u brzim promjenama smjera i u općem ponašanju pri velikim brzinama. Ducati je uži i osjeća se lakšim, dok Yamaha, zbog širine svog trocilindričnog motora i dizajna okvira, prenosi osjećaj većeg volumena i težine.

Na aerodinamičkoj razini, razlike između ova dva motocikla također su značajne. Ducati Panigale V2, sa svojim oštrim i uskim dizajnom, nudi prilično ograničenu zaštitu od vjetra. Prednji dio oklopa je manji, kako u širini tako i u visini, što čini vozača izloženijim, posebno pri velikim brzinama ili na stazi. Čak i kad se zauzme izrazito trkaća pozicija, priljubljen uz spremnik goriva i što je moguće više skupljen, lako je osjetiti turbulencije koje utječu na stabilnost i povećavaju umor tijekom dugih sesija. Yamaha je, s druge strane, odabrala obuhvatniji oklop na R9, što pruža bolji štit protiv vjetra i omogućuje vozaču da zadrži opušteniju poziciju bez tolikog aerodinamičkog udara. To čini Yamahu udobnijom opcijom za duže brzo jahanje, bilo na cesti ili na stazi.

Dinamičko ponašanje oba motocikla još je jedan od aspekata koji ih jasno razlikuju. Ducati, zahvaljujući svojoj laganoj šasiji i kompaktnom dizajnu, ističe se izvanrednom agilnošću u brzim zavojima. Omogućuje brzu promjenu smjera uz minimalan napor i posebno je učinkovit kada se tempo pojača i traži se korištenje svakog centimetra staze. Yamaha, iako također agilna, prenosi nešto teži osjećaj u tim brzim promjenama smjera pri visokim brzinama. To je uglavnom zbog giroskopskih sila koje stvara njezin trocilindrični motor, širi od Ducatijevog V2. Ta razlika u ponašanju osobito se primjećuje kada se veže više zavoja jedan za drugim pri velikoj brzini, gdje se Panigale osjeća življe i sklonije slijediti idealnu putanju bez otpora.

Međutim, ta dodatna stabilnost koju nudi Yamaha ima i svoju pozitivnu stranu. U brzim i dugim zavojima, ili na dionicama gdje je motor jako oslonjen, osjećaj stabilnosti je izvanredan. R9 prenosi sigurnost i čvrstoću u tim situacijama, što pomaže u održavanju konstantne brze vožnje. Ipak, kada se prednji dio počne olakšavati, kao što se događa pri agresivnom otvaranju gasa na izlazu iz sporih zavoja, mogu se pojaviti mala trzanja na upravljaču. Dobar amortizer upravljača može ublažiti te reakcije i održati kontrolu bez većih problema.

Ergonomija oba motocikla osmišljena je tako da ponudi kompromis između sportskih performansi i određene udobnosti. Više se ne radi o radikalnim sportskim modelima od prije nekoliko godina, gdje je položaj vožnje bio izuzetno naporan. I na Ducatiju i na Yamahi, upravljač je relativno blizu sjedala i ne prisiljava na preveliko opterećenje zapešća. Može se zadržati prilično udoban položaj čak i nakon nekoliko sati vožnje. Međutim, postoji jedna zajednička točka koja može biti neugodna u određenim situacijama: prostor između koljena i laktova je nešto smanjen na oba motocikla kada se zauzme vrlo agresivna pozicija na stazi. To može uzrokovati da, prilikom naginjanja, lakat dotakne koljeno i ograniči slobodno kretanje vozača. Rješenje za to bilo bi pomicanje naprijed ili nagibanje oslonaca za noge, što je uobičajeno u pripremama za stazu, no u serijskoj konfiguraciji to može iznenaditi one koji traže isključivo sportski način upotrebe.

Ako se usredotočimo na segment kočenja, i Ducati Panigale V2 i Yamaha R9 nude sustave visokog nivoa, sposobne da bez problema odgovore na zahtjeve sportske vožnje, kako na cesti, tako i na stazi. Oba motocikla imaju snažne kočione čeljusti s dobrim zahvatom, koje odlično podnose zamor, a oba uključuju sustave ABS-a u zavojima. To omogućuje vrlo agresivno kočenje čak i s nagnutim motociklom, bez straha od gubitka prednjeg kotača tijekom kasnog kočenja.

Važan detalj je da se na oba modela može isključiti funkcija kontrole podizanja stražnjeg kotača putem elektroničkog sustava. Ovo je ključno za one koji žele maksimalno iskoristiti kočenje na stazi, jer sprječava preranu intervenciju stražnjeg ABS-a i nepotrebno produljenje kočenja. To je jednostavna, ali ključna prilagodba za postizanje najbolje moguće deceleracije bez žrtvovanja preciznosti ili vremena po krugu.

Što se tiče ovjesa, razlike su nešto izraženije. Ducati je opremio Panigale V2 kompletnim sustavom Öhlins ovjesa, kako na prednjoj vilici, tako i na stražnjem amortizeru. Ovaj izbor već unaprijed ukazuje na usmjerenost prema performansama na stazi. Öhlins ovjesi se ističu svojom sposobnošću apsorpcije i širokim rasponom prilagodbi, ali iznad svega po vrlo preciznom odgovoru kada se vozi na granici. Omogućuju vrlo kasno kočenje bez gubitka stabilnosti pri ulasku u zavoj i olakšavaju rano ubrzanje pri izlasku, uvijek održavajući čvrst kontakt s asfaltom.

Yamaha R9, s druge strane, opremljena je KYB komponentama, kako sprijeda, tako i straga. Iako se ovi ovjesi itekako dobro ponašaju u sportskoj vožnji, čak i na stazi, nemaju istu razinu osjetljivosti niti mogućnosti prilagodbe kao Öhlins ovjesi na Ducatiju. Vrlo dobro funkcioniraju do srednje-visokog ritma, ali kada se forsira do maksimuma, moguće je primijetiti da im nedostaje mala dodatna čvrstoća i kontrola. Za većinu korisnika koji žele uživati u sportskom motociklu koji je također prikladan za cestu, KYB sustav je više nego dovoljan. No za one koji žele intenzivno voziti na stazi, vjerojatno će ulaganje u sustav ovjesa više klase biti jedna od prvih modifikacija koje treba razmotriti na Yamahi.

Ako stavimo u perspektivu sve što oba motocikla nude, očito je da svaki ima svoje vlastite prednosti. Ducati Panigale V2 se predstavlja kao čisti sportski motocikl, nasljednik tradicije talijanske marke u svijetu natjecanja. Lagan je, agilan, precizan u zavoju, a njegova estetika je neosporna. Osim toga, njegov V2 motor zadržava onaj poseban karakter koji mnogi entuzijasti traže. Međutim, ima nekoliko točaka koje zahtijevaju prilagodbu, poput oskudnog kočenja motorom čak i u maksimalnoj konfiguraciji, što zahtijeva odgovarajući prijenos za učinkovito ulazak u zavoj.

S druge strane, Yamaha R9 je svestraniji motocikl. Ne samo da je izvrstan partner na stazi, već je i udoban i praktičan za svakodnevnu upotrebu. Njegova nabavna cijena znatno je niža od Ducatijeve, a novac koji se uštedi može se koristiti za poboljšanje ovjesa ili komponenti ako se želi maksimalno iskoristiti njezin potencijal na stazi. Trocilindrični motor nudi vrlo uspješnu kombinaciju glatkoće i okretnog momenta pri niskim okretajima, bez odricanja od dobrog istezanja, iako ograničenog u visokim područjima zbog trenutnih propisa o emisijama.

U smislu općeg ponašanja, i Ducati Panigale V2 i Yamaha R9 nude vrlo visoku razinu performansi, a ako se usredotočimo isključivo na vremena po krugu, razlike su minimalne. S nekoliko specifičnih modifikacija u svakom slučaju, moguće je da oba motocikla zabilježe vrlo slična vremena na istom krugu. Ducati, sa svojom ultra-laganom monokok šasijom i uskom konfiguracijom, omogućuje vrlo brz prolaz kroz zavoje i izvrsnu sposobnost okretanja, posebno kada vozač odabere agresivniji stil vožnje, režući putanje i tražeći snažna ubrzanja iz vrha zavoja. Yamaha, iako malo manje reaktivna u brzim promjenama smjera, nudi izvanrednu ravnotežu i stabilnost u brzim dionicama i u dugim zavojima.

Yamaha se jasno ističe po cijeni. R9 košta znatno manje od Panigale V2, što je čini pristupačnijom opcijom za one koji traže moderan sportski motocikl bez potrebe za velikim početnim ulaganjem. Osim toga, novac koji se uštedi odabirom Yamahe može se ponovno uložiti u poboljšanje komponenti, poput sustava ovjesa više kvalitete ili kompletnog ispuha koji omogućuje motoru da oslobodi sav svoj potencijal, nešto što je zbog serijskih ograničenja donekle ograničeno. Ovo je važna prednost, osobito za one koji planiraju intenzivno koristiti motocikl na stazi.

Ducati, s druge strane, predstavlja koncept sportskog motocikla vrlo vjeran filozofiji marke. Iako nije toliko ekstreman kao Panigale V4, i dalje nudi iskustvo čisto sportske vožnje. Njegov dizajn je kompaktan, motor ima karakter, a agilnost koju omogućuje njegova mala težina je izvanredna. No, također je motocikl koji zahtijeva od vozača. Mala retencija motora prisiljava na dobro upravljanje promjenama brzina kako bi ulazak u zavoj bio učinkovit, a manja aerodinamička zaštita može uzeti danak tijekom dugih vožnji ili pri velikim brzinama. Ali tko traži iskustvo blisko trkaćem motociklu, sigurno će u Panigale V2 pronaći vrlo zanimljivu opciju.

U svakodnevnoj upotrebi, Yamaha nudi svestranost koju Ducati ne doseže. Položaj vožnje je udoban bez odricanja od sportskog karaktera, TFT zaslon je potpun i lako čitljiv, a mogućnost korištenja integriranih navigacijskih funkcija čini ju mnogo praktičnijom za uobičajena putovanja. Ducati je zahtjevniji i zahtijeva veći nivo predanosti ako se želi iskoristiti sav njegov potencijal, kako na cesti, tako i na stazi.

Zaključno, nema jasnog pobjednika u ovoj usporedbi. Oba motocikla predstavljaju najbolje od dva različita pristupa unutar segmenta sportskih motocikala srednje klase. Yamaha R9 je logičan izbor za one koji traže ravnotežu između performansi, svestranosti i cijene. Ducati Panigale V2, s druge strane, idealan je izbor za one koji daju prednost sportskoj čistoći i žele osjetiti u svakoj krivini natjecateljski DNK talijanske marke. Na kraju, najbolji izbor ovisit će o vrsti iskustva koje tražite na motociklu i načinu na koji ga namjeravate koristiti.